proživljene godine
natovarene iskustvom
izbrisale su strah
od onog što neminovno dolazi
|
žeđ je utažena
orgazmički valovi
sudarajući se
vraćaju se natrag
i šire ponovo gubeći silinu
prerastajući u spokoj
kovitlac strasti smiruje se
oznojena tijela miruju
još samo poneki drhtaj
srh kao sjećanje na doživljeno
|
neka čežnja
nemir se javlja
voljela bih sad leći uz tebe
da me zagrliš čvrsto
da osjetim toplinu pripadanja
i ne podlegnem
plavičastoj hladnoj čari
ekrana
koji me polako usisava
|
nadima se
valja
kao pohlepno
prežderano biće
puna trbuha
koje nezasitno traži još
to propinjanje
ta kaotična nepravilnost valova
hipnotički omamljuje
ubija volju
i stvara želju da se postane
dio te probavljene nutrine
|
smiraj dana
boje gube jasnoću i sjaj
sjene se izdužuju i nestaju
linije postaju zaobljene i meke
kako volim to vrijeme transformacije
kada moje drugo Ja izbija
i misli zagušene dnevnim običnostima
slobodno izlijeću
u slavu sumraku
koji je samo njihov
|
pomislim
ako se okrenem
bit će mi teško
nastaviti dalje
rastrgati spone
izbrisati lica
zato idem
ne osvrćem se
i krcam memoriju
do kada?
overflow je uvijek moguć ...
|
prigušeno svjetlo baca duge sjene
u mojim mislima promiču
neki dragi ljudi
kojih više nema
nisam tužna
jer ih još lako dozivam
još uvijek su jasna sjećanja
|
volim lica s pečatom života
bore nastale od smijeha
bore izdubljene od briga
lica u kojima su i sreća i tuga
ostavili svoje tragove
oči iz kojih i nakon godina
izvire djetinja razigranost
oči u čijim dubinama
možeš izroniti prošlost
prepunu sadržaja
|
koliko stremljenja i promašaja
je bilo potrebno
da bih na kraju shvatila
da je život jedan i neponovljiv
i da treba znati uživati
u svakodnevnim sitnicama
|
moje dijete sanja
ispod spuštenih kapaka
oči šaraju
krajevi usana
izvijaju se u osmijeh
da mi je sine biti
djelić tvoga sna
|
kao mjehurić od sapunice
kao drhtavi list na vjetru
kao pahulja snijega na dlanu
nestalan, krhak i kratak
naš je zemaljski život
|
ponekad se pitam
žalim li
za propuštenim prilikama
ne
jer onda to ne bi ni bile
|
ničim izazvan
bljesak sjećanja
dozvao je davno
zakopanu uspomenu
na oca koji
u jasno ljetno jutro
u košu na ramenu
nosi svoju malu djevojčicu
|
ventilator bezuspješno uzgibava
topli teški zrak
mušice panično nalijeću
na svjetlost lampe
koja ne da mraku da uđe
kroz širom otvoren prozor
čuju se usporeni zvuci
pospanog Zagreba
|